Sunčan dan u januaru. I vedro, čisto nebo. Hladno. Spušta mraz. Na horizontu kolorit nježno ružičasto-narandžast, na kojem se oslikavaju obrisi tragova letjelica. Noću blinkaju zvijezde…
Gledajući to nebo, osjećam samo ovaj trenutak. Trenutak mira koji oporavlja i trenutak nekog čudnog saznanja. Sve što dolazi…čini se tako daleko. I budućnost je daleko. Negdje iza horizonta. Zaleđena tamo negdje…kao i ova beskrajna ljepota januarskog sunčanog popodneva. Sve se čini tako daleko od januara. I sve je tako lijepo i sigurno u dalekom januaru.
Mila
Hoće li biti čudno ako kažem – Volim Januar
Obzorje poškropljeno čednom beharastom bjelinom ,
nestvarno nebo se prelijeva iz rubinove u purpurnu boju ,
u trenu koji prethodi čaroliji violetne noći.
Čudesno
Kristalna tišina doziva sne ; zatvoriš oči ,
ruka u ruci ,
a duša nijemi osluškujući ljepote Božijeg stvaranja.
Hvala na nadnaravnoj reminiscenciji.